Milica Vujadinović jedna je od 21-og RE medijatora, koja je po okončanju Help-ovog projekta “Socijalno uključivanje Roma/Romkinja i Egipćana/Egipćanki uz posredovanje saradnika za inkluziju”, preuzeta od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava na period od godinu dana.
Na našu molbu Milica je opisala šta je sve u opisu njenog ali i posla koji rade njene kolegege RE medijatori.
Većina mojih kolega, romsko-egipćanskih (RE) medijatora su i sami pripadnici ove, mogu bez zadrške reći, najranjivije i najugrožnije zajednice u Crnoj Gori. Kao nezaposlena socijalna radnica po struci, priključila sam se timu koji je prvo na ljeto 2021., prošao obuku za posrednike u socijalnoj inkluziji za oblasti zapošljavanja, zdravstvene i socijalne zaštite. Budući da sam već bila socijalna radnica, prošla sam obuku i za zdravstvenog medijatora.
Formalno u okviru projekta radim kao medijator za zdravstvo, suštinski, kao i sve moje kolege medijatori, tu smo za sve vrste pomoći neophodne zajednici. Svi skupa RE medijatori, čvrsto smo i dobro umreženi, sarađujemo međusobno i nadopunjujemo se.
Previše naših sugrađana iz RE zajednice ne ostvaruje osnovna prava koja je država dužna da obezbijedi iz različitih razloga: neriješenog pravnog statusa, nepoznavanja prava i mogućnosti koje im stoje na raspolaganju, ali previše često, zaista previše često zbog loših uslova i siromaštva u kojima žive i zbog kojih kako su, kako se to danas kaže, zaboravljeni od svih.
Da bih radila ovaj posao – koji suštinski predstavlja most između zajednice i institucija- u proteklih skoro godinu i po dana, prvi zadatak je bio zadobiti povjerenje zajednice. Neko bi mogao pomisliti da mi je to bio teži zadatak nego mojim kolegama koji su i sami iz zajednice, ali u mom slučaju to nije bilo tako. RE zajednica u podgoričkom naselju Konik (i na Kakarickoj gori) me od starta prepoznala i ukazala povjerenje za sve, a ne samo zdravstvene probleme koje imaju. Moje je bilo da na to povjerenje uzvratim, sama ili u saradnji sa kolegama iz ostalih oblasti.
Da je to tako, potvrđuju i konkretni rezultati ostvareni u proteklom periodu, od koji ću neke ovdje nabrojati.
U vremenu kada su vakcine svugdje pa i u Crnoj Gori kod sve većeg broja ljudi postale „kontroverzno“ pitanje, uspješno sam radila na podizanju svijesti o potrebi redovne imunizacije djece. Na mjesečnom nivou u saradnji sa dječijim pedijatrom imamo obavještenja i vakcinaciju koja se najčešće organizuje nedjeljom u Help-ovom Community centru na Koniku.
Početkom februara ove godine je organizovana vakcinacija, koja je po riječima ljekara bila izuzetno posjećena. Naime, vakcinisano je 46 djece koja nemaju zdravstvene knjižice.
Kao posebno važnu a istovremno i osjetljvu zdravstvenu temu držim i rad na podizanju svijesti o reproduktivnom zdravlju u RE zajednici. Žene i djevojčice iz zajednice smatram (uz djecu) naosjetljivijom kategorijom, jer mi svi generalno živimo u društvu gdje se o intimnim i seksualnim odnosima slabo govori ili povjerava, a u tradiconalnoj RE srediini posebno. Temeljno stoga radimo na podizanju svijesti o tome da svaka žena i djevojčica treba da bude edukovana o ginekološkim potrebama i pravima, te da na osnovu slobodne volje odlučuje o svom zdravlju, kao i da ih motivišem da redovno idu na ginekološke preglede jer je to od izuzetnog značaja, posebno za njih same. Poznato je da veliki broj djevojaka i žena iz RE zajednice još uvijek rano stupa u brak i seksualne odnose, pa se postavlja važno pitanje koliko su zrele i koliko upoznate sa svim što brak nosi sa sobom: formiranje porodice, podizanje djece, međusobne odnose između supružnika.
U moj opis posla kao i mojih kolega po crnogorskim opštinama, gdje su RE medijatori angažovani, spada pružanje pomoći prilikom registracije za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, zakazivanja pregleda kod ljekara opšte prakse ali i specijalista, predavanje medicinske dokumentacije za konzilijume za djecu i odrasle za magnetnu, skener, ili rehabilitaciju u Igalo. Kolegama iz drugih gradova pomažem u zakazivanju po nekoliko specijalističkih pregleda u istom danu u Kliničkom centru da bi troškovi puta ovih ljudi, koji uglavnom žive od socijalne pomoći, bili što manji. U posebno teškim slučajevima uspijevamo da osiguramo i kućne posjete i tuđu njegu i pomoć. Odrađen je i svakodnevno se radi veliki broj pregleda u Institutu za bolesti djece, djece koja nemaju zdravstvenu knjižicu.
Jasno je, naravno, iz svega navedenog i da su nas ljekari i medicinsko osoblje zdravstvenih ustanova, takođe dobro prihvatili i shvatili važnost naše uloge kao pomoći zajednici ali i olakšavanju njihovog posla: mi tačno znamo gdje i kod koga idemo, i sa kojom potrebnom medicinskom i drugom dokumentacijom.
Logično, zbog dominatno lošeg socijalno-ekonomskog položaja, ali i zbog nedostataka određenih terapija u slučajevima kada se lijekovi kupuju i skuplji su, preko Help-a smo znali izlaziti u susret građanima za neophodne medikamente.
Posebno važnim smatram povjerenje koje su mi ukazali naši sugrađani iz RE populacije čiji se članovi porodica suočavaju sa problemima mentalnog zdravlja. To su takođe veoma delikatne situacije. Sa pacijentima koji imaju određene psihičke smetnje sarađujem svakodnevno i ostavljam im terapiju na sedmodnevnom nivou. Nedavno sam organizovala posjetu sa korisnikom – kod psihologa, kod koje je trebala procjena psihološke spososbnosti zbog kolektivnog smještaja. Još smo na procjeni, jer je to proces koji traje, nakon čega će nalaz sačiniti dječiji psihijatar kod kojeg je korisnik i registrovan.
Kao što sam već rekla – ne držimo se striktno svojih RE oblasti, moje kolege i ja pomažemo gdje god uočimo da treba ili nam se obrate za pomoć.
Tako sam nedavno 4 djece uključila u proces vaninstitucijalnog opismenjavanja koje se organizuje u OŠ„Marko Miljanov“. Obezbijedila sam im, ponovo u saradnj sa Help-om, i pribor za školu kako za tu djecu tako i za ostalu koja su u grupi a kojoj roditelji nijesu u mogućnosti da priušte školski materijal.
Kao socijalna radnica po struci u saradnji sa Centrom za socijalni rad i kolegama socijalnim medijatorima, radimo na pribavljanju potrebne dokumentacije za sud u slučajevima gdje je potrebno produžavanje roditeljskog prava.
Generalno, veliki problem ne malog dijela RE zajednice, ne samo u Podgorici već i drugim opštinama, predstavlja regulisanje pravnog statusa, od kojeg skoro svi problemi kreću. Stoga fokus treba staviti i na podršku u rješavanju njihovog pravnog statusa.
Iako važi da „zakon mora biti isti za sve“ u slučejevima ove ranjive kategorije naših sugrađana, nekada moramo napraviti izuzetak, jer brojne porodice zbog nemanja prihoda ni za elemenatne životne potrebe, nijesu u mogućnosti otići u matične države i prikupiti dokumentaciju koja im je potrebna. Većina njih se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina i od toga jedva izdržavaju porodice jer nemaju nikakav drugi vid finansijske pomoći koji bi mogli ostvariti, jer nemaju riješen pravni status.
Svi skupa mi RE medijatori na dnevoj bazi identifikujemo sve navedene najakutnije probleme zajednice i radimo na njihovom rješavanju kroz institucije.
