09.06.2020
Sanja Selimović je 22-godišnja asistentkinja za inkluziju u vrtiću Duško Basekić –Sunce u Bijelom Polju i u narednom periodu biće dio Help-ovog programa za poboljšanje zapošljivosti romsko-egipćanske (RE) populacije na sjeveru Crne Gore.
Danas predstavljamo jedan od pozitivnih primjera mladih i ambicioznih Romkinja koje se bore i osvajaju svoje ravnopravno mjesto u društvu, koje nije uvijek naklonjeno i otvoreno za RE manjinu, mada Sanja sama za sebe kaže da se nije suočavala sa otvorenom diskriminacijom, naprotiv mnogi su joj pomagali.
Kaže da jako voli da radi sa djecom i da joj je iskustvo rada u obdaništu, kako u rodnom Bijelom Polju tako i Njemačkoj, gdje je u dva navrata živijela sa porodicom, po svemu sudeći odredilo budućnost.
Trenutno je asistent u vrtiću za RE djecu, ali cilj joj je da postane vaspitačica, no pred njom je još nekoliko stepenica do toga.
Zbog dva odlaska u Njemačku tokom djetinjstva Sanjino formalno obrazovanje je nekoliko puta prekidano i nastavljano zbog čega joj tek predstoji završna godina mature. Ali nju to ne obeshrabruje.
„Imam u planu da upišem fakultet, ali jedno po jedno. To je cilj koji sam sebi postavila i moram da se potrudim da ga ostvarim. Jer bez obzira na moje iskustvo i rad u vrtićima ovdje i vani, kad god sam još nešto više htjela da postignem –da se prijavim na dodatne obuke ili da steknem dodatne sertifikate uvijek bi se postavilo pitanje formalnog obrazovanja. Ja sam stoga sebi postavila cilj i to mi je glavni motiv“.
Pošto je sve ukupno u Njemačkoj u dva navrata provela pet i po godina i u jednom periodu radila kao asistent vaspitačice u njemačkom vrtiću, Sanja dobro govori njemački, ali ni za to nema formalnu potvrdu.
„U Njemačkoj sam radila u multietničkom vrtiću i to je bilo jedno divno iskustvo, tada sam shvatila da je to taj posao za mene. Oni su mi izdali potvrdu da sam radila kao asistent u vrtiću. Po povratku sam u Beranama službeno prevela taj dokument, što mi je omogućilo da ovdje počenem da volontiram. Sada ću zahvaljući Help-ovom programu proći još jedan dodatan stepen stručnog usavršavanja“ kaže Sanja Selimović.
„Rad sa djecom me relaksira u svakom pogledu, igranje, crtanje, učenje, pjevanje, djeca takođe vole da se druže sa mnom, ne samo romska već i sva druga. Osim toga, puno mi znači to što upravo zbog moje uloge asistenta vaspitačice sve veći broj roditelja RE populacije šalje svoju djecu u vrtić. Drago mi je što imaju povjerenja u mene i to da će njihova djeca biti sigurna i dobiti od mene neophodnu podršku, da bi se osjećali ugodnije“.
Rasla je u devetočlanoj porodici, ali sada su sa roditeljima ostali samo njih troje. Ono što je kaže bilo presudno za njen životni put je bila puna podrška roditelja i njihovo insistiranje na tome da se obrazuje, što nije uvijek slučaj kod RE populacije, iz različitih razloga.
„Čak u jednom periodu djetinjstva, kada ja nijesam željela da idem u osnovnu školu, majka me na silu tjerala da idem“, prisjeća se sa osmjehom Sanja, koja se nada da će, ukoliko se ostvare svi njeni planovi, biti vaspitačica i ostati da živi u svom kraju.
„Naravno ovdje je teško kada je riječ o plati i socijalnom položaju, ali sa druge strane ja mislim da se ovdje ipak može živjeti. Znači imala sam prilike da učim i radim u inostranstvu i kada se sve sabere i oduzme prilično je slično, kad radiš, može se ovdje lijepo živjeti“.
Svojim vršnjakinjama, kao i onima mlađim od sebe, tokom angažovanja u oblasti aktivizma uvijek preporučuje da „nikako ne odustaju od svojih ciljeva ili snova, da uvijek treba vrijedno da rade i da se bore ka cilju koji su sami sebi postavili, upravo kao što sam ja“.
Kako kaže, jedan od ključnih problema u RE zajednici, posebno kod mladih djevojka, je nedostatak osjećaja slobode.
„Ja sam i slobodna i komunikativna što mi omogućava da se lakše socijalizujem, dok se veliki broj mojih vršnjakinja često stidi iz više razloga, zato što su Romkinje prije svega, zato što misle da neki ljudi imaju predrasude prema nama. Ovdje inače nema diskriminacije, ali se s vremena na vrijeme desi da neki ljudi to pokažu, što dodatno utiče na njihovo obeshrabrivanje i osjećaj niže vrijednosti“.
Na moju konstataciju da mi je zanimljiva njena opservacija da ovdje nema diskriminacije , ona kaže:
„Kao što sam rekla, od 100 osoba nađe se jedna, ali iz mog ličnog iskustva, ja lično od svojih najranijih školskih dana nijesam doživjela ili bila izložena nekom vidu diskriminacije, naprotiv uvijek sam imala podršku i ohrabrenje“.
Sve veći broj mladih, posebno djevojčica sada nakon osnovne škole nastavljaju i srednju, i žele da se obrazuju i u potpunosti integrišu u širu društvenu zajednicu, što ranije nije bio slučaj, ali to još uvijek nije dovoljan broj, konstatuje. To je možda samo polovina mladih pripadnika RE populacije, iako je sigurna je ključ svega obrazovanje i sticanje vještina i znanja koje će biti garancija boljeg života.
Portret Sanje Selimović radimo u okviru projekta “Civilno društvo u akciji promocije i zaštite prava Roma i Egipćana u Crnoj Gori”, u okviru kojeg promovišemo ženske uzore. Projekat finansira EU, a realizuju ga Help i romska organizacija mladih Koračajte sa nama -Phiren Amenca.
Biljana Jovićević
