11.02.2020
Kao djevojčica je sa samohranom majkom, koje je nije imala gdje ostaviti, učestvovala na okupljanjima grupa koje su se borile za poboljšanje statusa RE žena i djevojaka. Aktivizam je danas njena glavna preokupacija –studira socijalnu politiku, radi na socijalnoj inkluziji, i ne isključuje da će se ubućnosti politički angažovati.
Svakodnevno, svoj primjer, kroz konkretne akcije pokušava nametnuti brojnim romskim djevojčicama i njihovim roditeljima kao model za bolju i integrisaniju budućnost RE.
Intervju sa Šejlom Pepić radimo u sklopu projekta Civilno društvo u akciji promocije i zaštite prava Roma i Egipćana u Crnoj Gori, u okviru kojeg promovišemo ženske uzore. Projekat finansira EU a realizuju ga Help i romska organizacija mladih Koračjete sa nama -Phiren Amenca.
Help: Vi ste 20-godišnjakinja, pripadnica romsko –egipćanske (RE) zajednice u Crnoj Gori koja studira i istovremeno ste aktivistkinja. Budući da to još uvijek nije redovna pojava kod Roma i Egipćana u Crnoj Gori , možete li nam reći šta je bilo presudno za Vaš životni put i izbore koje ste napravili?
Pepić: Vjerovatno upravo pozitivni primjer koji sam imala kod kuće-majku (Behija Ramović, prim.aut). Nije to bio tipičan slučaj karakterističan za Rome i Egipćane, da su ili žrtve diskriminacije ili sopstvene tradicije, popout ranih brakova. Ja sam imala pozitivan primjer kod kuće. Moja majka je postala samohrani roditelj kada sam ja imala samo sedam mjeseci i sama me podigla i obrazovala.
Tako da sam uvijek sebi govorila- kada je mogla ona, što ne bih i ja. Ona je moj primjer i zato što se već 15 godina bavi nevladinim sektorom (NVO), a sada spada među rijetke Romkinje koje su zaposlene u državnim insitucijama.
Tako da ja pozitivan primjer nosim iz kuće. Još kao dijete, jer nije imala gdje da me ostavi, vodila me na edukativne seminare-dakle počela sam kao malo dijete i nastavila kao odrasla osoba.
Help: I cijeli Vaš anagažman danas izgleda kako?
Pepić: Ja sam trenutno studentkinja treće godine političkih nauka- smjer socijalni rad. Radim kao saradanik na socijalnoj inkluziji u Osnovnoj Školi “Božidar Vuković Podgoričanin”. To je škola koja broji najveći broj RE djece, takođe sam uključena u dodatne aktivnosti NVO, poput Centra za Romske incijative, onda Koračajte sa nama -Phiren Amenca, a članica sam i Ženske mreže-Prva.
Help: Šta je fokus Vašeg rada u svim tim angažmanima?
Pepić: Uvijek se trudim da iznoseći svoj primjer organizujem što bolju saradnju sa mladima, posebno ženama i djevojčicama: komunikaciju sa njima, motivišem ih da se i one bore za svoja prava. Poseban ili veći fokus stavljam na djevojčice, jer one manje poznaju svoja prava nego ostali, kao i na rad u zajednici.
Help: Kada kažete ‘rad u zajednici’ pretpostavljam da mislite na rad sa porodicima?
Pepić: I sa djecom i sa porodicama, mislim na cijelu RE zajednicu.
Help: Kako bi sada procijenili položaj Vaše zajednice u crnogorskom društvu?
Pepić: Ja bih pozitivan akcenat stavila prije svega na Romkinje i Egipćanke, jer su se tu malo poboljšala prava, zapravo one danas mnogo bolje poznaju prava koja imaju, ali naravno ima tu još puno prostora za rad.
Help: U kom smislu?
Sprječavanje ranih brakova-problem broj 1. RE ženske populacije
Pepić: Zato što se one i dalje susrijeću sa diskriminacijom, kako u zajednici tako i u institucijama. U tom okviru, instutucije- NVO – zajednica, mora se mnogo više truda i rada uložiti.
Help: Kada kažete zajednica, mislite li na cijelu RE zajednicu ili porodice?
Pepić: Mislim na RE zajednicu u cjelini, zato što se same Romkinje i Egipćanke susrijeću sa diskriminacijom unutar zajednice.
Help: Kada je riječ o obrazovanju djevojčica, budući da radite u školi, možete li napraviti neku usporedbu o tome kako je bilo ranije, da li sada veći broj djevojčica ide u školu, da li te djevojčice nastavljaju obrazovanje nakon osnovne škole, i koji su to ključni faktori u tom procesu, pozitivni i negativni?
Pepić: U posljednje vrijeme se povećao broj ženske populacije koja nastavlja obrazovanje nakon osnovne škole, a povećao se i broj djevojčica koje uopšte idu u školu. Sve to zahvaljući i tome što su u cijeli proces uključeni saradnici za socijalnu inkluziju. Oni su zapravo i uvedeni u sistem da bi pomogli da se ta brojka poveća, ali i dalje to nije broj koji zadovoljava, jer je cilj da sva djeca idu u školu.
Primjera radi i dalje se suočavamo sa velikim problemom ugovorenih brakova. Kod djevojčica od 13 godina, kada ona bude prisljena na ugovoreni brak, jedna od posljedica je i prekid obrazovanja, uz to što joj je i ugroženo zdravstveno stanje, njena dalja budućnost, te prekinuto djetinstvo- bukvalno sve sa ulaskom u ugovoreni brak.
Help: Kada je riječ o ugovorenim brakovima, u Vašim kontaktima sa porodicama, sa zajednicom, u koliko slučajeva uspijevate da ih odvratite? Šta Vam je takvim situacijima najveći problem, da li su prodice agresivne prema Vama, da li i koliko često uspjevate da probijete taj zid? Kakvo je Vaše iskustvo?
Pepić: Pa mogu reći da se fokusiram na dva različita načina u takvim slučajevima-kao medijator ili kao NVO aktivista. Kao medijator primjera radi, kada saznamo da djevojčica nekoliko dana ne ide u školu izađemo odmah na teren, provjeravamo razloge nedolaska, i kada saznamo da se radi o ugovorenom braku to prijavljujemo direktorici škole- I ona dalje preuzima slučaj. Takva je praksa ako djelujem kao medijator.
Ako djelujemo kao NVO aktivista, to je potpuno druga procedura. U takviom slučajevima mi smo lokalni koordinatori koji objavještavaju Centar za romske incijative, koji se dominantno bavi tim slučajevima, onda se uključuje policija, centri za socijalni rad.
U tim situacijama imamo i pozitivnih i negativnih primjera.
Help: Kojih je više?
Pepić: Negativnih. Zato što primjera radi od 64 i podnesene prijave, u samo jednom slučaju imamo da je krivični postupak u toku. Najčešći problem je to što intitucije ne pokreću slučaj jer nemaju dovoljno pravno valjanih dokaza. I onda ostaje na samoj organizaciji da spriječi da se djevojčica ne odvede, vrlo često van granica države.
Help: Kako biste procijenili saradanju sa institucijama države u tim slučajevima? Da li su predusretljivi, da li sarađuju dovoljno na ovakvim slučajevima?
Pepić: Policija i centri za socijalni rad u posljednje vrijeme više sarađuju sa nama nego prije. Tako da mogu reći da se odnos poboljšao, prosto se insitucionalni okvir poboljšao, ali imamo drugih problema koje sam već pomenula.
Help: Osim ranih ugovorenih brakova, šta su drugi problemi sa kojima se suočavaju romsko-egipćanske žene u Crnoj Gori ?
Pepić: Pa sama činjenica da još uvijek nijesu potpuno integrisane u crnogorsko društvo, jer ni sama država ne vidi problem Romkinja i Egipćanki, kao problem države. Stoga je potrebno fokusirati se na to da problem postane vidljiv, jer samo kada problemi postanu vidljivi brže će se rješavati. Konkretni problemi su: pristup obrazovanju, zdravstvenom sistemu, i naravno, kao što sam već rekla, ugovoreni brakovi.
Ne isključuje ulazak u politiku jednog dana
Help: Što znači da je Vaš slučaj nekoga ko se u potpunosti uklopio u društvo i zajednicu, bio izuzetak zahvaljući samoinicijativi, zahvaljući Vašoj majci, a ne sistemu?
Pepić: Upravo zato se trudimo da zajednici pokažemo što više pozitivnih primjera, da bi i ostale djevojčice i žene imale neku motivaciju, da bi se, primjera radi, priključile nekoj NVO, čime bi i one same pokušale da doprinesu integraciji.
Takođe je važno i to moram napomenuti, da u političkom životu u Crnoj Gori nema niti jednog predstavnika RE zajednice. I stoga je uspostavljen zajednički pokret RE čiji će fokus biti upravo samo na tome, što će olakšati vidljivost i rješavanje problema.
Help: Vi ste student fakulteta političkih nauka, da li to znači da ste potencijalno zainteresovani za učešće u politici jednog dana?
Pepić: Možda, moj smjer je socijalni rad i socijalna politika i to je tu negdje. Interesuje me i jedno i drugo, tako da ne isključujem tu mogućnost.
Help: Posljednjih godina postoje brojni programi i projekti koji se bave unaprjeđenjem ženskih prava RE populacije. Da li ti projekti daju očekivane rezulatate, ili bi još nešto trebalo uraditi da ti rezulatati budu bolji?
Pepić: Rezulata ima i to je vidljivo, to pokazuje i statistika i rad na terenu, ali ne u mjeri u kojoj bi mi željeli. Mislim da treba više raditi na poboljšavanju pristupa institucijama. Država će uvijek dati na početku podršku organizacijama koje se bave ženskim pravima, jer tih organizacija nema puno, tako da je to uvijek moguće i otvoren prostor.
Help: Kao pripadnica RE populacije koja je uspjela da obezbijedi sebi potpunu integraciju u društvo, recite mi, da li ste se i u kojoj mjeri susrijetali sa diskriminacijom i na koji način ste se borili sa tim?
Pepić: Ja sam imala, mogu slobodno reći sreću da se nijesam susrijetala sa diskriminacijom, ali sam sigurna i da sam bila u takvim situacijima da bih umjela da se izborim sa tim, zahvaljući brojnim seminarima i edukacijama kroz koje sam prošla. Ali iz rada sa zajednicom mogu reći da da se najčešće susrijeću sa diskriminacijom u obrazovanju i institucijima.
Ali kada kažem u obrazovanju, ne mislim na diskriminaciju RE djece od strane učitelja i nastavnika, već od strane djece većinske populacije. Sve to ja bih rekla dolazi od kuće, kako su djeca naučena kući tako se i ophode prema RE populaciji: ne žele da se druže sa njima, ili imaju loše mišljenje o RE djevojčicama …jer će se one udati rano ili će svakako rano napustiti školu.
Help: Da li imate programe koje djevojčice u tom uzrastu uče i osnažuju kako da se izbore sa tim?
Pepić: Imamo. U okviru programa NVO imamo radionice na kojima radimo sa njima uz podršku zajednice i škole. I to zaista daje efekte. Mogu reći da u podgoričkoj Osnovnoj Školi “Božidar Vuković Podgoričanin”, koju pohađa najviše RE djece uopšte nema diskriminacije. Ne samo zato što su oni praktično većinska popopulacija, već upravo zbog rada na tome.
Takođe, sada sve veći broj djevojčica odlazi u srednju školu i zavaršava je i samim tim se distanca smanjuje i situacija poboljšava.
Takođe, znam više slučajeva poput mog -da su RE djevojke upisale studije i da ih u samom startu zbog imena i prezimena, kada shvate da su Romkinje ili Egipćanke, gledaju sa podozrenjem. Međutim kada one pokažu jednako interesovanje za učenje, njihove kolege im same priznaju da su imali predrasudu i da su mislili da su one kao ostala RE zajednica nezainteresovani za obrazovanje. Direktnom komunikacijom se predrasude ruše- upravo na pozitivnim primjerima.
Help: Šejla, šta je Vaš životni cilj? Kako vidite sebe za 10 -20 godina?
Pepić: Vidim sebe kao ostvarenu i na profesionalnom i na privatnom planu, sa fokusom na dalju borbu za prava RE populacije, naročito žena. Takođe mislim da će se u tom period značajno popraviti status RE zajednice u Crnoj Gori tako da će moja borba biti mnogo lakša.
Svoju budućnost definitivno vidim u pravcu aktivizma.
Biljana Jovićević
