08.04. 2020
Ne možete da ga ne primjetite na NVO skupovima, aktivan, nasmijan, ljubazan, artikulisan i uporan. Pravi rol-model ne samo za RE populaciju, već generalno za mladu ambicioznu generaciju koja ima cilj i spremna je da učini sve što treba da ga ostvari.
Nardy Ahmetović mladi 21 –godišnji Nikšićanin, rođen u italijanskom gradu Madaloni (Maddaloni) koordinator je Centra za afrirmaciju romsko-egipćanske populacije (CAREP), aktivista-volonter Crvenog krsta još od svoje 15 godine, koji sanja da jednog dana otvori muzej romske istorije i kulture i ispriča priču o narodu koji je stoljećima preživljavao puno toga, ali nikada, baš nikada nije vodio ratove- nigdje.
U pauzi između velikog broja obaveza, koje kao aktivista Crvenog krsta ima ovih dana u vrijeme pandemije koronavirusa koja je zaustavila cijeli svijet, ali do maksimuma angažovala one ključne službe i njihove djelatnike i volontere, Nardy je našao malo vremena da u povodu 8. aprila, Dana Roma odgovori na nekoliko pitanja o svojoj zajednici, njenom položaju u crnogorskom društvu, problemima sa kojima se susrijeću, ali i svojim snovima uključujući i onaj o muzeju romske istorije i kulture.
Intervju radimo u sklopu projekta Civilno društvo u akciji promocije i zaštite prava Roma i Egipćana u Crnoj Gori. Projekat finansira EU a realizuju ga Help i romska organizacija mladih Koračjete sa nama -Phiren Amenca.
Počinjemo naravno uticajem koronavirusa na RE zajednicu, između ostalog i zato što je u Podgorici cijelo RE naselje na Koniku stavljeno u karantin nakon što je jedan član RE zajednice bio pozitivan na COVID-19.
Help: Ovogodišnji svjetski Dan Roma dočekujemo u znatno izmijenjenim okolnostima- sa pandemijom koronavirusa koji nije zaobišao ni romsku zajednicu. Koliko ovakva situacija otežava socijalne uslove u kojima živi RE zajednica?
Ahmetović: Dan Roma nije zaboravljen od nas Roma, jer je to dan koji nam znači mnogo, to je potvrda našeg postojanja i identiteta. Na drugoj strani, pandemija je pokazala još jedan vid diskriminacije nad nama. Na primjer, očigledno je to vidljivo na svim portalima i medijima koji su pisali o slučaju na Vrelim Ribničkim, -komentari većinske populacije su dokaz za to. Vi znate da RE najčešće nema stalnih zaposlenja, rade za dnevnicu ili na buvljaku, sakupljaju sekundarne sirovine, a takođe imaju mala ili uopšte nemaju socijalna davanja. Stoga, svim građanima RE je veoma teško, a sva romska naselja su u riziku.
RE populacija se i decenijama ranije u velikoj mjeri suočavala sa nemaštinom i lošom načinom života. Ne kažem da je samo Vlada Crne Gore odgovorna, odgovorni smo i mi sami za ovo što nam se dešava godinama unazad, jer niko neće da se izbori za Vas ako Vi sami ne preuzmete korake ka boljoj budućnosti, prvo ličnoj, onda budućnosti svoje djece, a onda i svog naroda – svih nas… Mladi se i dalje žene i udaju bez obezbijeđene egzistencije, ne završavaju osnovnu, a kamoli srednju školu, ili ipak mali broj njih je završava. Pri tome, pitam se: kakav je kvalitet znanja koji dobijaju? Nekima je važan samo broj upisanih u sljedeći razred. No, na to ja ne mogu odgovoriti u potpunosti, trebalo bi svi da se dobro zamislimo, prvo mi RE sami, pa onda i ostali u mnogim javnim ustanovama i institucijama.
Help: Kako procijenjujete odnos države prema romskoj zajednici u okolnostima pandemije?
Ahmetović: Kao što i sami znate građanska incijativa UPRE (Grđanska incijativa ujedinjenih Roma i Egipćana), čiji sam i ja dio, uprkos incijativima i dopisima prema Vladi Crne Gore, još nije dobila odgovor. Nadam se da će on uslijediti što prije, jer porast oboljelih je predviđen u narednim danima. I ovom prilikom apelujem na razmatranje onoga što smo uputili ka njima. Ja kao aktivista i volonter koji već punih 5 godina volontiram i radim sa zajednicom, jako sam razročaran. Znam da Vlada nema dovoljno različitih kapaciteta da brine o svima na jednak način, ali odgovor zaslužuje svako, ako ne i preporuke, kako bismo svi našli bar model da pomognemo ugroženim grupama.
Help: Sami ste aktivista Crvenog krsta ovih dana –zašto ?
Ahmetović: Vidite, ja sam porastao u samohraniteljskoj porodici, na svojoj koži itekako znam šta znači imati ili nemati, pa je meni Crveni krst mnogo puta bio “druga kuća”, a volonteri moja porodica. U prirodi mi je i volim da pomogmem ljudima koji nemaju, volim kada na licu čovjeka vidim osmjeh zbog podrške ili lijepe riječi, volim i druženje sa volonterima, razne obuke koje mi je CKCG omogućio.
Pomoganje je nešto što radim od malih nogu, još sa 7 i po godina, kada sam prvi put stigao iz Italije i nijesam znao da napišem svoje ime. Posjeta Crvenom krstu je bila zbog ugovorenog pregleda stomatologa za Rome koji nemaju dokumenta, i ja tada nijesam imao dokumenta, niti sam znao službeni jezik. Bivši sekretar Mido D. je bio pravi junak za mene, pokolnio mi je prvu loptu, na čemu se dan danas zahvaljujemm. Tu sam se zaljubio u crvenu uniformu. Od tada sam vezan za njih i kada sam završio osnovnu školu, sa mojih 15 godina odlučio sam se prijaviti u Omladinski klub volontera Crvenog krsta.
Od 2015. godine sve do dana današnjeg sam volonter i imam veliku čast da učim od starijih volontera kao što je Dragan Nikolić, on je, kako ja volim da kažem, moj mentor.
Zajedno smo prije ove epidemije posjećivali dnevne boravke za starija lica i sprovodili sa njima program “Zdravo starenje”. Takođe, moram pomenuti jaku važnu osobu za mene, moju mentorku Marijanu Blečić, koja mi volonterski pomaže u svemu- oko pisanja zadataka a i daje mi instrukcije za sve sto mi potrebno i to bez da traži naknadu.
Nju sam upoznao na važnom sastanku, seminaru koji se svake dvije godine održava sa Savjetom i Vladom Crne Gore, pomogla mi je oko pisanja prvog projekta na kome nam je bila i mentorka. Posle projekta, kada je završen, nas odnos je još uvijek povezan i jači nego ikada. Marijana nesebično pomaže, čak mi je donirala svu opremu za kancelariju NVO CARAEP (Centar za afirmaciju romsko-egipćanske populacije), a u ovoj situaciji imala je razumijevanje za našu populaciju i donirala je preko 40 litara šampona, isto toliko i sapuna, te maske. Volio bih da postoje programi koji omogućavaju ovakve vidove podrške kao što ja imam od Marijane.
Radi se puno ali i dalje nema dovoljno kvalitetno obrazovanih Roma
Help: Kako generalno procjenjujete situaciju u kojoj se RE populacija nalazi – da li se i šta postiglo u poboljšanju položaja Vaše zajednice u Crnoj Gori i šta je još potrebno uraditi?
Ahmetović: Na ovo pitanje je veoma teško odgovoriti, radi se dosta kad je u pitanju obrazovanje, stanovanje, ali da li je dovoljno- kad mi nemamo 25 Roma na fakultetu, 25 mladih ljudi koji su dostigli visoki novo obrazovanja… Srednja škola broji oko 2000 srednjoškolaca, i jako je loš kvalitet znanja Roma srednjoškolca. Zašto to govorim?… Zato što radim sa mladima, i vidim da većina od njih ne zna da se potpiše ni sada, a ne kamoli da nastave nesmetano srednju školu.
Vlada Crne Gore je potpisala dokument koji će podstaći bolju inkluziju i sačuvati inditet Roma, nadam se i iskreno sam optimističan da će se NVO i Savjet Roma potruditi da ponude kvalitetne smjernice i sa Vladom i drugim relevantnim institucijama da budu ravnopravni partneri u cilju poboljšanja položaja Roma.
Takođe, kad je u pitanju promocija i očuvanje kulture Roma, na toj temi se baš malo radi; stanovanje je veliki problem gotovo svih, jer skoro sva izbjegla lica Romi su dobili stanove, ali šta je sa domicilnim Romima, koji su mahom i u lošijim uslovima u Crnoj Gori-oni su potpuno zaboravljeni.
Help: Vi ste mlad čovjek, nova obrazovana generacija- koliko vaših sunarodnika je spremno i u mogućnosti sljediti Vaš put?
Ahmetović: Iskreno se nadam da će mlada generacija imati veći broj mladih, obrazovanih i aktivistički nastojenih Roma, nego što je to slučaj sa mojom generacijom, u kojoj nas je veoma mali broj. Moje mogućnosti tokom redovnog pohađanja osnovne škole su bile male, gotovo da ih nijesam imao, ali nijesam gubio nadu.
Trenutno zavšavam srednju školu, i za to sam sebi plaćam vanredno pohađanje, jer sam kasno počeo sa obrazovanjem u osnovnoj školi zbog nepoznavanja jezika i nemanja dokumenata. Svim mladima govorim, da je jedini izlazak, ali i naše oružje – obrazovanje i volja za uspjehom. Ja sam porastao bez roditelja, imam dvije sestre koji takođe završavaju srednju stručnu školu, i dosta sam se u životu namučio, ali ne žalim, jer da se nijesam trudio, danas ne biste radili intervju sa mnom.
Help: Šta je Vaš životni cilj, kako vidite svoju budućnost?
Ahmetović: Moj životni cilj je da budem prvo čovjek, dobar i human. Potom ću odabrati neki fakultet, još nijesam odlučio, mada želim biti socijalni radnik ili pedagog, pa šta bude…
Help: Ja znam i da sanjate da jednog dana otvorite muzej romske istorije i kulture…
Ahmetović: I nadam se da će se ostvariti jednog dana … ja sam optimista. Sanjam da otvorim to pitanje -za muzej romske kulture, jer narod bez kulture nije narod! Sav moj rad i aktivizam ulažem u tom smjeru, da približim bogatu tradicionalnu kulturu Roma većinskoj populaciji…da ostane trag poslije nas, da nam djeca i nova generacija znaju više o svom identitu.
Da ne bude generacija kao što je bila moja, koja ne zna ni od kuda potiču kao narod, ni kada su Romi prvi prvi put došli u Crnu Goru. Vidite u XVI vijeku prvi put su Romi došli ili bili primijećeni, bili su robovi cijelog života, dijelili su se na nekoliko grupa … o istoriji ima dosta da se priča i čita, samo što na žalost imamo puno nepismenih i onih što još uvijek sebe nazivaju “ciganima”. Ta riječ koja znači sve što ružno može čovjek pomisliti, potiče iz latinske riječi… za ljude koji rade loše stvari, govori im se nemoj biti Ciganin. Žalosno je što većina ljudi ne zna šta znači ta jedna riječ.. mi smo narod koji je vijekovima i vijekovima pretrpio sve i svašta, ali Romi nikada nijesu vodili rat!
Narod koji je volio da putuje, muzika i zanatlije.. miroljubiv narod.
Biljana Jovićević
