17.02.2020
Irena Kalezić je dobila socijalni stan u Spužu čiju je izgradnju osigurao Help u saradnji opštinom Danilovgrad i finansijskom podrškom Ministarstva rada i socijalnog staranja. Prethodno je pet godina živjela kao podstanar u jednoj kući u blizini sa troje djece. Gospođa Kalezić se sa ćerkom, koja je asistent u nasatvi za djecu sa posebnim potrebama, preselila u novi stan u Spužu, a sinovi su nastavili podstanarski život.
Budući je porodica Kalezić podstanarsku kuću vlasnika, koji živi u inostranstvu, održavala „kao svoju“, Irena kaže da im je nakon nekog vremena stanodavac ukinuo kiriju. Isto danas važi i za njene sinove, a ona im i dalje pomaže u održavnju loza i okućnice.
Irena Kalezić nema stalan posao već je od razvoda, a i prije toga, radila i radi različite poslove za nadnicu, od prodaje na pijaci do pomoći u kući. Kaže da nije očekivala da će dobiti socijalni stan, ali su je drugi nagovorili da se prijavi uz podsjećanje da ispunjava sve tražene uslove: nema primanja, nikada nije radila, upravo je obilježila 41 godinu prijavljivanja na biro, nema ništa na svoje ime, podstanar je sa troje djece.
Gospođa Kalezić je završila višu školu – nekadašnji DIF (Državni institut za fiskulturu), ali se rano i kako kaže, dosta siromašno udala, te je podizala djecu i usput se pomalo bavila trgovinom.
„Kada sam renovirala i koliko toliko sredila kuću u kojoj sam živjela sa suprugom, razveli smo se. Ja sam ostišla sa djecom, njemu je pripala kuća“, kaže.
Već sam pogled na veoma lijepo uređeni i dekorisani stan u kojem živi sa ćerkom potvrđuje da je riječ o vrlo vrijednoj osobi koja se nikad ne predaje.
„Ja sam navikla da se borim, i kada je bilo da nemam nijesam dala da se primjeti, otišla bih negdje da očistim kuću, prodam po nešto. Nikad se nijesam predavala, uvijek sam bila spremna da odradim nadnicu. Danas imam stalni angažman na održavanju jedne kuće i dvorišta, radim svaki drugi dan. Nije mi teško, a u međuvremenu sam prestala da radim dodatne poslove jer više nemam snage, a imam i ozbiljnih zdravstvenih problema. Operisala sam bubreg, nedavno sam imala trombozu, prilično dugo bila u bolnici. Porodica kod koje radim mi toleriše kad nešto iz zdravstvenih razloga ne mogu stići, mada se trudim da se to rijetko dešava“.
Kaže da je imala pomoć rodbine u opremanju stana na čemu im je zahvalna, ali i da se kad se čovjek potrudi svašta može uraditi sa malo novca.
„Primjera radi ovu komodu (pokazuje na prično veliku besprijekornu bijelu komodu) sam platila samo 30 eura, možete li vjerovati? Bila je malo oštećena ali sam kupila boju 3 eura i nekolike nove ručke po 60 centi, i sve sama sredila. I evo je- nova potpuno“.
Gospođa Kalezić navodi da njena kćer, koja je završila srednju dizajnersku školu takođe rado od svoje plate pomaže u kupovini sitnih dekoracija koje dom čine prijatnijim i udobnim mjestom za život. Kćer Kaja je osim toga kupila i TV.
Kako kaže dobijanje socijalnog stana -sopstvenog doma je „zaista svjetlo na kraju tunela“.
„Uvijek su mi svi govorili jednog dana će ti se sve vratiti, moraš uspjeti jer toliko radiš. Međutim da mi je neko ranije rekao da ću dobiti stan, ne bih mu vjerovala. Mislila sam da teoretske šanse nema. Ali pojavio se zračak nade kada su me natjerali da konkurišem, jer ispunjavam sve uslove: bez plate, penzije, ili izgleda da ih ikad dobijem, na birou za nezaposlene decenijama, bez kuće ili imanja na svoje ime. Drugo mi ništa nije bilo potrebno. I ja konkurisah. Nisam mogla vjerovati da sam dobila stan, plakala sam danima, danima“.
Gospođa Kalezić kaže da nije sigurna hoće li, ili ne, kada napuni 62 godine, uspjeti da dobije neku socijalnu pomoć- i 100 eura bi joj bilo značajno, iako će djeca „uskakati“. Sigurna je da je, kako kaže, „neće pustiti“ kad više ne bude mogla da radi, ali bi bila srećna da ima makar nešto za sebe.
Istovremeno sa dobijanjem socijalnog stanja, dogodila dupla radost- njena kćer Kaja dobila je posao aistenta u nastavi u školi. I to je bilo zahvaljujući njenoj incijativi. Nakon što je Kaja završila srednju školu za unutrašnji dizajn, nije nastavila studije, već je počela da radi u Podgorici- poslovi su bili po buticima a primanja odlazila na prijevoz i hranu. Kako je gospođa Kalezić devet godina bila predsjednik Udruženja roditelja u školi, znala je za porograme za obuku asistenanta u obrazovanju za djecu sa posebnim potrebama.
Nagovorila je ćerku da se upiše, porodica je podigla kredit da plati školarinu, i Kaja je već počela raditi kao asistent u nastavi i vrlo je ispunjena sa poslom.
„Bio je petak kada sam konkurisala za socijalani stan, a u ponedjeljak su Kaju zvali sa biroa rada da dođe na posao, jer je jedini asistent u Danilovgradu.Tamo je počela da radi i vrlo je srećna. Asistenti u Crnoj Gori nemaju stalan posao, ali imaju na određeno vrijeme, ali se mi nadamo promjenama u budućnosti. Kaja je sada jako ispunjena sa poslom i ima lijepo mjesto za život gdje ponekad pozove duštvo u posjetu“.
Topli i lijepo uređeni stan na posljednjem spratu zgrade u Spužu, ima i balkon kojem tek predstoji uređivanje sa saksijama i cvijećem, najavila nam je Irena Kalezić.
Uskoro će proljeće, pravo vrijeme za taj posao.
Biljana Jovićević
